TERMIN „DRANGULARIJA“ u normalnoj govornoj upotrebi obično se koristi da bi se vrijednosno ponizilo, ismijalo ili čak potpuno obezvrijedilo određene artefakte poput lažnog nakita, bižuterije beznačajne tržišne cijene i ništavne estetske kakvoće – u kontrapoziciji prema pretpostavljenim dragocjenim produktima umjetničkog obrta i djelima iz domene „visoke“ odnosno elitne umjetnosti. Množina istrošenih, propalih „ljudskih, isuviše ljudskih“ ( Nietzsche) stvari iz Historije i našeg društvenog svagdana može nekoga šokirati i odvesti u radikalni nihilizam, ali, s druge strane, nema toliko bezvrijedne i apsurdne „drangulije“ koja ne bi za nekoga ( drugoga ) mogla postati predmetom sakupljačke strasti, posvećenim fetišem, dijelom skupocjene kolekcije ( stare kutije, igračke, marke, novac, značke, svekolika heraldika, rublje, odjeća, instrumenti, fotografije bilo „običnih“ smrtnika bilo marketinški patentiranih, obrađenih i na tržište plasiranih „selebritija“: ikone s kodiranim „imidžem“ Isusa, Madone, Tita, Che-a, filmskih zvijezda, estradnih zvijezda, slavnih nogometaša, modnih dizajnera, manekenki, Art – manekena, živih ili mrtvih ).
Također, sa stanovišta rezigniranog filozofa ili askete, pustinjaka, neme tog umjetničkog „remek“ djela, „masterpiece-a“ koje se ne bi smjelo smatrati i nazvati „drangulijom“! Istodobno, brojni nekoć sasma neugledni i prezreni artefakti tokom povijesti dosegnu status izuzetne vrednote, arheološkog nalaza, antikviteta, rariteta, unikatne dragocjenosti, divljenja i štovanja dostojne Art – kreacije. To je raspon širenja Imperiuma Drangularium i globalni okvir konceptualnog ispitivanja značaja „drangulije“ – u – Artu. Mnogi od sudionika na ovoj izložbi u golemom kompleksu sarajevske Skenderije, punom raznih poduzeća i dućana luksuzne ili manje luksuzne i „fancy“ robe, upravo su opsjednuti od strane moćnih demona sakupljanja i proizvodnje svakojakih drangulija ( ready – mades, instalacije, brikolaži, cijeli dugogodišnji projekti u više faza i segmenata poput Hadžifejzovićevih „Depografija“ ili „Svjetlokradica“ hrvatske umjetnice Aliete Monas Plejić ili pak ciklusi „Mikrobovih“ slikarskih i ne-slikarskih uradaka ).
JUSUF HADŽIFEJZOVIĆ, ideator i voditelj cijelog projekta, te autor – potpisnik likovnog postava (u kojemu i sam sudjeluje s vlastitim radovima ) otvoreno gaji bezgraničnu ljubav prema „prezrenom roblju“, pravom proletarijatu iz carstva Drangularium, te odvažno saziva i okuplja drangulijsku „Internacionalu“ na smionom zadatku preobrazbe neutralne galerijske prostorije i sporednih sub-prostora u impresivno, „ludo“ i opasno poprište gerilske (Che-ovske!) borbe Art – drangulija za vlastito pravo na postojanje, prisutnost i slobodu govora / izraza. Napokon, Drangularium je predradnja, početak višefazne Work – in – progress inauguracije stanovite „dranguljarske“ prakse ravnopravnog uključivanja CEKA „Charlame“ u surovu ekonomsku utakmicu ( baš uoči galopirajuće predbožićno – prednovogodišnje Šoping – manije 2010 ), te u razvoj obostrano korisne kreativne komunikacije / kolaboracije s komercijalnijim, profitabilnijim, „neumjetničkim“ miljeom unutar kompleksa Skenderije i Sarajeva. Leader Drangulariuma u tu svrhu na svoja iskusna, veteranska, gladijatorska pleća meće težak teret zauzimanja uloge Art – Spartaka i Che-a / Fidela za „pobunjene drangulije“ koje su skupljene iz raznih krajeva zemlje, s cijelog Ex-Yu teritorija,iz Evrope i svijeta, te veoma slobodno postavljene u prenapregut, gust i dinamičan likovni postav – interakciju.
NAČELO DRANGULARIUMA u sebi sadži i temeljne principe Depografije pošto sve odranije zgotovljene proizvode ljudskih ruku, uobrazilje, uma i Društva – odavno svedene na sramotan status golih obespravljenih „uvrijeđenih i poniženih“ drangulija, odbačenih u smeće i takozvanu „ropotarnicu Historije“ – duh Drangulariuma drsko budi iz mrtvih i otima zaboravu, vraća ih preobražene, na novoj razini u Art – arenu, u život, putem postupaka očuđenja (Verfremdung), inventivnom primjenom dadaističkih postupaka, „snagom apsurda“ (Kierkegaard. „Strah i drhtanje“). Karnevalizacije ( Bahtin ), „hibridizacije“ u neko novo, treće, neočekivano su-oblikovanje i značenje. Tako da se „drangulije“ snažno sučeljavaju s tvrđavom etabliranog, hipostaziranog semantičkog i aksiološkog poretka, kidajući prašnjave označiteljske lance, penjući se na sve postojeće Art – barikade, podvragavajući sve kritičkoj re-evaluaciji, prevrednovanju ( što projekt čini uznemirujućim za komformiste ). U tome je istodobno estetska i etička dimenzija i vrijednost „ludičkog“ projekta Drangularijum. Hadžifejzović je u njemu uspio veoma slobodoumno i demokratično povezati niz jako poznatih i priznatih domaćih i inozemnih umjetnika/-ica, te njihovih projekata s krajnje kontraverznim, nepriznatim ili pak nedovoljno poznatim umjetničkim osobnostima i njihovim „osobnim mitologijama“, izvući ih iz limba anonimnosti i baciti ih „lavovima“ žive umjetničke arene u univerzumu Drangulariuma, gdje je sve moguće, čak i spasenje.
Branko Cerovac
Charlama 